Lovački pas može imati dve vrste mana. Jedna su urođene t.j nasleđene mane u obliku tela, a druga vrsta mana su mane u navikama i vladanju. Obe vrste mana mogu biti nasleđene ili stečene.
Nasleđene mane
Nasleđene mane u obliku tela kod psa mogu biti u zubima, obliku glave, očima. Na ove vrste mana ne možemo ni malo uticati jer je tu presudna genetika i te stvari se ne mogu ispraviti. U razvoju psećeg tela možemo dosta uticati u pozitivnom ali i u negativnom pravcu. Ispravnom ishranom i raznom fizičkom aktivnošću pas će dobiti lepo razvijeno telo a u suprotnom slabom ishranom i stalnom vezom na lanac pas će imati ružne telesne oblike.
Nasledne mane u navikama i vladanju mogu biti : manjak temperamenta, slab njuh, slabo držanje, goropadnost i bojažljivost i strah od pucnja ( ova mana može biti i stečena ). Za ispravljanje naslednih mana lovac je nemoćan. Ako pas nema temperament ni oštar njuh lovac mu ni na koji način ni bilo kakvim vežbama i treningom ne može popraviti.
Stečene mane
Stečene mane kod lovačkih pasa su : rasterivač divljači, pas koji divlja na pucanj ili ga se boji, loš aporter, trgač divljači, neposlušan i isprebijan naplašen pas. Te mane lovac može ispraviti ako pas nije prestar i ako već nije mnogo stekao te loše navike.
Sa rasterivačem divljači moraju se uporno ponavljati vežbe na dugoj i čvrstoj vezi i primoravati ga da pri svakom dizanju divljači legne i ostane neko vreme u tom položaju. Najveća mana lovačkih pasa je strah od pucnja. Pas će samo kada ugleda da lovac podiže pušku odjuriti glavom bez obzira i neće se sam vratiti dok lovac ne pođe po njega. Svako kažnjavanje ovakvog psa čini tu manu većom. Ako se radi o naslednoj mani ovakve pse treba skloniti iz daljeg parenja. Takođe ova mana može biti i stečena a to nam govori činjenica da je pas posle nekog vremena postao osetljiv i plašljiv na pucanj a da to pre nije bio. Obično se ovo može desiti usled lova po lošem vremenu kada je grmljavina ili kada grom pogodi u blizini gde pas boravi. Taj strah ume da bude neugodan i da dosta dugo drži psa ali srećom po lovce on se ipak da ispraviti i psi se vežbom mogu njega osloboditi.
Oslobađanje lovačkog psa
Oslobađanje psa straha od pucnja najčešće se obavlja u tri faze. Prvi korak u treningu je korišćenje vazdušne puške. Sa psom se ode u ograđeni prostor i ponese se vazdušna puška. Pas se drži na kratkom povezu a potom se iz vazdušne puške opali jedan metak u vazduh. Već kod podizanja puške ako je to video pas će početi burno da reaguje i pokušati da se otrgne i pobegne. Međutim pošto je na povezu neće uspeti i tada ga treba milovati po leđima kako bi se osetio siguran. Ovakav trening se ponavlja nekoliko dana uzastopno. Psa stalno treba umirivati igrati se sa njim gladiti ga, uz to svaki put vezu treba produžavati dok se ne dođe do toga da ga skroz pustimo sa veze. Vazdušna puška ne ispoljavaju jak prasak i pas se na njega brzo navikne. Usled toga pas polako izgubi i strah od podizanja puške i veoma je bitno da se sa psom što bolje postupa tokom ovakvih vežbi. Sledeći korak je korišćenje „floberta“ čiji pucanj je jači od vazdušne puške i sličniji je lovačkoj pušci. Postupak je sličan kao sa vazdušnom puškom sa razlikom da prilikom svakog hica treba baciti gumenu maketu goluba ili divlje patke kako bi je pas doneo. U slučaju da se povrati strah psa i dalje traba nastaviti gladiti , umirivati , igrati se sa njim. Treći stepen ovog treninga obavlja se sa pravom puškom i sa što je moguće slabije punjenim patronima. Kod ovog stepena nije loše imati pomoćnika koji će ispaljivati patrone ali tako da se hitac što manje čuje a lovac ponavlja postupak smirivanja, milovanja sa psom naravno opet uz bacanje nečega za aportiranje.
Tek nakon procene da se pas oslobodio ovog straha u ograđenom prostoru psa tada odvoditi u lov. I tada se treba truditi da pas prilikom prvog hica ugleda lovinu i krene na nju ako treba druge pse treba onemogućiti da stignu pre njega do ustreljene lovine. Strast za hvatanje ustreljene lovine može mnogo doprineti da se izgubi ovaj starh. Tek kada totalno oslobodimo psa od ovog straha možemo od njega tražiti da legne prilikom pucnja i u tom položaju da sačeka komandu za aport.
Odučavanje psa od ovakvog straha je često mukotrpno i zahteva ogromnu upornost a lovac treba da proceni da li je odučavanje psa koji će kasnije ići u grupni lov vredno toga. Naime ovakvi psi se i ako oslobođen straha neće vladati kao drugi psi u lovu gde se grupno puca i gde se čuje više hitaca odjednom. On će češće ići za petama lovca i neće sa veseljem trčati po lovinu i ako ne pokazuje strah od pucnja. Međutim u pojedinačnom lovu ovakvi psi mogu biti odlični ali samo oni potpuno oslobođeni od straha od pucnja.